Svake godine, osmoga ožujka sjetim se svojih roditelja.
Oca jer mu je taj dan rođendan, majke jer je žena.
Dakle, tata, sretan ti rođedan.
Mama, sretan ti jedini dan u godini u kojem „imaš pravo“ da te se prizna.
Jer, na žalost, do toga smo došli. Odnosno nismo se od toga pomaknuli.
Još kao klinac jako sam držao do toga da se mama osjeća dobro. Radio sam što god sam mogao da bi se tako osjećala. No, nisam uvijek uspijevao. I onda bi ona mislila da me nije briga…
I onda bi došao taj dan žena. Ona je očekivala dobiti nešto, a ja sam to vidio kao sjajnu priliku da joj kupim cvijet i da ona bude sretna.
I bivalo je tako. Bila je jako sretna kad dobije taj cvijet. Bila je sretna svaki put kad ga pogleda. Sve dok cvijet konačno ne uvene i bacimo ga u smeće.
To bacanje uvelog cvijeta navodilo me je uvijek na pitanje je li to sada kraj? Treba li moja mama čekati sljedeći dan žena da opet bude sretna? Da ponovno dobije cvijet…
Shvatio sam da je to na žalost bilo prilično točno.
I to me je razočaravalo.
S druge strane i da sam htio nisam mogao svaki dan kupovati cvijet da bi se ona osjećala sretno svaki dan.
Sada znam da to nikada ne bi niti djelovalo. Jer, nakon što bi taj cvijet postao uobičajena pojava u vazi na stolu, više ne bi bilo niti onoga širokog sretnog osmjeha svaki put kad ga ugleda.
Ma, i ja sam volio dobivati darove. I bio sam sretan kad ih dobijem, no čekati da se dogodi neka prilika kako bih dobio dar da bih bio sretan mi se već kao klincu činilo izrazito nepraktičnom.
Jer zapravo, tada netko drugi odlučuje o mojoj sreći…
To mi totalno nije imalo smisla.
I još uvijek svakog osmog ožujka razmišljam upravo o tome. O tome da bezbroj žena oko nas, u ovom našem svijetu čeka nečiji znak pažnje danas da bi se osjećale sretnije. Da bi osjetila da zaslužuje. Da bi se osjetila cijenjenom, možda čak i voljenom.
Ne znam kako tebi, no meni jedan dan u godini nije niti približno dovoljan za to.
I sada ću odgovoriti svima onima koji me uporno pitaju zašto sam izabrao raditi sa ženama.
Ja zaista mislim da žene zaslužuju biti sretne i zadovoljne svakoga dana u godini. I iako znam da je to gotovo nemoguće, nikada neću prestati raditi na tome da do toga dođu. Da do toga dođu, ne da im to netko da. Jer ono što je dato može lako biti uzeto. Ono što se izgradi puno je teže uzeti.
Smatram da je žena temelj obitelji bez obzira na uloge koje pojedini članovi imaju. I što je temelj čvršći, moćniji i zadovoljniji, takva je i obitelj.
Želim promijeniti suludu paradigmu da žena može biti sretna samo ako joj se nešto da.
Želim promijeniti paradigmu da žena treba čekati da se nešto dogodi. Da ju netko vidi, da ju netko cijeni, da ju priznaju.
Želim pomoći shvatiti kolika je prevara to „pravo glasa“ za koje se mnoge bore. Jer, pravo glasa ti daje mogućnost da jednom u četiri ili pet godina zaokružiš nečije ime na nečijoj listi. Umjesto toga neka tvoj glas, tvoje mišljenje, tvoj stav i energija budu traženi, željeni, neka mijenjaju svijet. Za to ti treba tvoja igra, ne nečije ime na nečijem papiru na nečijoj listi za nečiji račun.
Želim ti pomoći da shvatiš da je tvoja moć u tome da se okreneš prema sebi, unutar sebe, a ne u traženju odobravanja od drugih. Jer na kraju, tko će ti dati pravo glasa ako ga ne daš ti sebi sama.
A za to bolje ti je da tvoj glas govori iz sreće, ispunjenosti i zadovoljstva. Jer tada, kad ga pustiš, cijeli svijet će slušati i sve će cvjetati. Neće ti trebati buket u vazi da znaš da te se netko i ove godine sjetio.
Zbog ovoga radim sve što radim. Zbog ovoga ti želim svaki dan pokazati tko si i što možeš.
Zbog ovoga ti ne dam da čekaš na nečiju pozornost jednom godišnje i umjesto toga, pokazujem ti kako da živiš ispunjena svaki dan.
