Kako sam završio potpuno gol na trgu bana Jelačića

Volim naš trg. Volim šetati trgom u svako doba godine. No, kad je sunčan dan, šetnja je još čarobnija.

Taj dan sam se približavao trgu. Nije bilo potpuno sunčano, no sunce se probijalo kroz oblake.

Moj je pogled bio zalijepljen za nebo. Promatrao sam igru skrivača koju su igrali oblaci i sunce. Čas je pobjeđivalo sunce, a čas oblaci.

Nisam obraćao pozornost na ono što se događa na zemlji dok nisam začuo smijeh. Netko se glasno smijao.

Pogledao sam u tom smjeru i vidio kako čovjek pokazuje prstom u mom smjeru i gromoglasno se smije.

Zatim sam primijetio ženu u crvenom kaputiću kako podiže ruku u crvenoj rukavici i također ne grohotom smije pokazujući prema meni.

Jedan za drugim prolaznici su se sve glasnije smijali i pokazivali na mene.

Nije mi bilo jasno što se događa. Pogledao sam se i shvatio da sam potpuno gol…

Sakrio sam rukama intimne djelove i potrčao, no nisam imao kamo…

Gdje god sam se okrenuo ljudi su se smijali, a lokali u koje sam se pomislio skriti su mi ispred nosa zatvarali vrata.

Bilo me je užasno sram. Nisam mogao misliti ni na što osim kako da to sada riješim. Uspio sam dohvatiti neke stare novine koje je vjetar nosio po pločniku i strateški ih rasporediti naprijed i nazad pridržavajući ih rukama.

Nisam mogao ništa drugo učiniti nego se štititi.

Pokušao sam ući u tramvaj, no bezuspješno. Svi su se smijali, a vozač je zatvorio vrata.

Primijetio sam u daljini ipak nekoga tko se ne smije. Bila su to dva mlada, mrka policajca koji su mi se prijeteći približavali.

U tom trenutku, osim srama, nesigurnosti i straha, osjetio sam još nešto. Osjetio sam ogromnu glad i žeđ.

Prišao sam kiosku s hranom, prodavačica mi je kroz smijeh nudila neki burger i bočicu Schweppesa, no, nisam smio pustiti novine i uzeti hranu. To ju je potaknulo da se još glasnije smije naginjući glavu unatrag i otvarajući širom usta u kojima je nedostajao zub.

Sram, nemoć, želja da pobjegnem, nestanem, da ne postojim, glad, žeđ, strah od policije, sve se to miješalo u meni i bilo je nevjerojatno intenzivno.

Glava mi je pucala, no nisam ju mogao niti dotaknuti jer sam morao držati glupe novine…

Trgnuo sam se iz sna još uvijek osjećajući sve to.

Inače ne zapisujem snove, no uzeo sam bilježnicu da zapišem ovaj. Zbog tog osjećaja.

Cijeli dan sam razmišljao o tome, još sam bio pod dojmom. Kao da sam se cijeli dan trudio biti manji od makovog zrna. Nevidljiv. Što neupadljiviji… oni koji me znaju – znaju da nisam takav.

Sve mi je to bilo jako čudno. No, promatrao sam i želio saznati što se zapravo događa. Znao sam da mi taj san donosi neku poruku i pouku.

Nije mi se otkrivalo dva dana. Onda sam primijetio nešto dok sam bio na tržnici birajući namirnice za ručak.

U blizini je prolazila žena koja se trudila biti što neupadljivija, kada bi slučajno u prolazu nekoga dotaknula, smjerno bi se ispričala. Pogleda stalno uperenog u pod, hodala je, no ispred nje kao da su se odnekud stvarale prepreke.

Nije mogla učiniti niti nekoliko koraka, a da nešto ne prekine njen ritam. Ili bi se odnekud stvorio štand ili bi joj se neka kolica, prolaznik, starija gospođa sa štakom, dijete koje se otrgnulo mami iz ruku našli na putu… Uvijek je bilo nešto zbog čega ona nije mogla učiniti korak u željenom smjeru.

Osjetio sam njenu energiju, osjetio sam kako se ona osjeća u sebi. To je bio isti osjećaj koji sam tako upečatljivo osjetio u svom snu…

Ta njena energija bila je jarko crvena. Onda sam počeo primjećivati druge crvene ljude na tržnici. Ničija crvena nije bila toliko intenzivna kao crvena te žene, no puno ljudi je imalo neku nijansu crvene. Mnogi su mislili da je taj osjećaj i taj njihov nivo sakrivanja od života sasvim ok i da je normalan.

To da se ne usude reći „ne“. Da ne traže ono što je njihovo. Da se ne usude zauzeti za sebe, biti najbolji što mogu, pokazati se, dokazati. Da se ne usude uživati u životu. Tražiti povišicu, poslati poruku onoj/onome s kim bi voljeli popiti kavu.

Ne usude se pokrenuti svoju ideju, napisati tekst, snimiti video. A misle da je to normalno i da treba biti tako.

U tom trenutku kroz misli su mi se počeli redati trenuci u mom životu ukojima sam manje ili više intenzivno osjetio taj osjećaj. Smrznuo sam se. Teta na štandu je držala vrećicu sa glavicom salate pružajući ju meni, no ja ju nisam vidio.

Osvijestio sam se tek kad je blago nervozno rekla glasno IZVOLITEEEEEEEEEE.

Uzeo sam salatu i krenuo razmišljajući dalje.

Bilo je bezbroj tih trenutaka u kojima sam se osjećao tako. U kojima sam osjećao neki nivo srama, straha, nemoći…

Morao sam to istražiti. Vratio sam se u stan, isključio zvuk na telefonu i otišao u polje svih mogućnosti potražiti odgovore.

Kao i uvijek, odgovori su došli.

Shvatio sam da je taj san podsvjesno označavao mene kada nisam cjelovit, integriran. No, da ne ulazim u analizu sna, to je bila samo informacija koja mi je rekla da kada se udaljim od vlastitog integriteta, osjećam se gol i sve te neželjene emocije stanuju upravo tu.

U tome kad ne znam trebam li nešto učiniti ili ne. Kada pokušavam nešto postići, kada moram nešto pokazati, dokazati…

Znao sam što učiniti. Slijedila je još jedna „runda“ integracije. Pronašao sam u polju svih mogućnosti dio sebe koji je spreman za integraciju i prihvatio ga natrag u sebe. Time smo postali cjelovitiji, a strah, sram i nesigurnost su nestali.

Kada sam ovo učinio na energetskom nivou, postalo mi je lakše živjeti, a u fizičkoj realnosti su se počele događati situacije koje su mi redom dokazivale kako sam slobodan.

I tek ponekad dođe mi podsjetnik na onog dezintegriranog mene i osetim stezanje u prsima. To me podsjeti da mi je to nekada bilo potpuno normalno… no, zapravo, nije i ne bi trebalo biti.

Sada kad sam slobodan od toga, kada to više nije moja realnost mogu shvatiti kako je boljelo biti dezintegrirani ja.

Uh… nije mi bilo lako ovo podijeliti s tobom, no ovo je bila moja priča. Koja je tvoja?

Koji bi dio sebe, željela integrirati? Koji bi osjećaj željela zamijeniti boljim?

Hoćeš li nešto učiniti da to promijeniš ili se nastaviti skrivati i  željeti biti nevidljiva?