Dovoljnost – jer obilje i neimaština su dvije strane iste medalje

Tekst koji sam originalno napisao za portal žene i novac. 

Oni mudriji već odavno znaju kako bogatstvo nije cilj i samo po sebi i ne donosi zadovoljstvo i sreću.

Oni su prešli na traženje obilja. Svakako bolja opcija.

No, zašto toliki opet dođu do zida i opet nisu zadovoljni?

Je li moguće da obilje nije rješenje?

Zato što nas težnja za obiljem stavlja u težnju za nečim. Čim težimo, izlazimo iz ravnoteže.

Ako izađemo iz ravnoteže, u opasnosti smo otići na suprotnu stranu, u suprotnu krajnost. Dakle, ako težimo obilju, na tom putu izgubimo ravnotežu, nosom ćemo pasti ravno u nedostatak.

Nedostatak je suprotan polaritet tog našeg željenog obilja.

Možemo li slučajno tresnuti i u obilje kad već izgubimo ravnotežu? Naravno! No, postoji još nešto.

Kada u svijetu polariteta iz težnje za nečim gubimo ravnotežu, možemo upasti u to što želimo ili u suprotnost tome. To je prilično rizično i više je kao lutrija, nego život na koji se netko želi osloniti.

Želimo li zaista živjeti ispunjen život, ne možemo, ne smijemo se osloniti na lutriju, slučajnosti i gubljenje ravnoteže. Pogotovo to ne bi smjela biti naša osnovna strategija.

Što učiniti umjesto toga?

Krenimo od neutralne pozicije.

Kako biti neutralan kad smo između dva polariteta; onoga što želimo i onoga što ne želimo?

Nikako. Ne možemo biti neutralni kad smo u polaritetima. Moramo se odlučiti za jednu ili drugu stranu. Ili ćemo tu odluku donijeti mi ili neki drugi autoritet. Partner, šef, prijatelj, dijete, vrijeme, gravitacija…

Dakle, ovo ne djeluje. Koja je druga mogućnost?

Izaći iz polariteta. Prestati željeti i prestati odbijati. Otići tamo gdje to nije potrebno. Iskoračimo zato iz vječne borbe između obilja i nedostatka. Zakoračimo u područje dovoljnosti.

Zona dovoljnosti kao izlazak iz polariteta

Na početku, želim razbiti ustaljenu zabludu.

Obilje ćemo često objasniti kroz pojam hedonizma i kroz pojam imanja puno nečega.

No, obilje to nije.

Hedonizam će često biti tumačen kao prekomjerno uživanje u (uglavnom) jelu i piću. No, hedonizam to nije.

Ove dvije zablude nas vode u pogrešnom smjeru. Dopustimo sada da nas dovoljnost vrati na pravi smjer i pokaže bit pravog obilja. Možemo li pojesti, obući, potrošiti neograničenu količinu hrane, novca, odjeće?

Ne možemo.

Shvaćanjem ovoga, staje potreba za neprestanim stjecanjem. Ako nema potrebe za neprestanim stjecanjem, postoji trenutak kada je dovoljno.

Nekome je to kada više odjeće ne stane u ormar. A svi znamo da stane još jedna nova bluza, hlače ili jakna. Nekome je dovoljno kada više ne može pojesti, no svi znamo da stane još taj jedan zalogaj, kolačić ili keksić.

Čini se da ovo i nije baš neki put do dovoljnosti.

Kako onda doći do dovoljnosti?

Evo kako bih ja to učinio da sam na tvom mjestu. Ne bih išao prema dovoljnosti, nego bih ju pronašao sada i ovdje.

• Okreni se oko sebe.

Nabroj čega je sve dovoljno. (Zraka, svjetlosti, tame, mjesečine, zvijezda, vode, koraka, ljudi, praznog prostora, vremena, hrane, linija na cesti, pločnika, biljaka, stabala, prstiju na ruci…)

• Kad uđeš u trgovinu, provjeri koliko novaca imaš i tada primijeti za što je sve dovoljno novaca u tvom novčaniku.

Imaš li dovoljno za žvakaće? Imaš li dovoljno za bilježnicu? Za šminku, dezić, kruh, mlijeko, kikiriki, bocu vode… Bez obzira treba li ti to sve, bez obzira želiš li to, bez obzira hoćeš li to ikada poželjeti kupiti, shvati istinu, IMAM DOVOLJNO.

• Kada stavljaš hranu u tanjur, ti odlučuješ koliko je DOVOLJNO.

Svjesno to učini sljedeći put. Vidjet ćeš da će je DOVOLJNO često puno manje od onoga što želiš staviti na tanjur. Jer DOVOLJNO se ne boji za sutra. Dovoljno se brine samo za sebe. Dovoljno znači dovoljno. Sada i sutra i svaki dan našeg života.

Hoće li ovo u hipu riješiti sve tvoje probleme i popeglati sve one dijelove tvog života u kojima osjetiš nedostatak? Neće. No, ovo je podloga bez koje nitko nikada neće biti zadovoljan i dovoljan.

Tek kada ovo razumiješ – ima smisla ići dalje i početi prepoznavati dovoljnost u sve većem dijelu svoga života.

Mislim da sam napisao dovoljno.